U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

Priče o sportašicama čiji su fizički izgled, glas ili građa izazivali više komentara od rezultata nisu rezervirane samo za prošla vremena. Jednu takvu globalnu raspravu izazvala je alžirska boksačica Imane Khelif nakon što je osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine.

Khelif je bila predmet brojnih kontroverzi, posebno vezanih uz njezin nastup i osvajanje zlatne medalje na Igrama. Mnogi su je optuživali da je muško, a pojedinci su tvrdili da posjeduju dokaze. Nakon što je dobila pravo nastupa na Igrama u ženskoj konkurenciji, prošetala se do zlatne medalje.

Nove kontroverze nastale su nakon što je novoosnovana organizacija World Boxing, koja je postala krovna svjetska boksačka organizacija, zatražila od Khelif da obavi genetsko testiranje spola, tj. DNK analizu kojom bi se utvrdilo koje spolne kromosome ima, no Alžirka je taj test odbila obaviti. Otkako je uvedeno to pravilo, Khelif se više nije natjecala, ali nastavila je tvrditi da prirodno ima višak testosterona.

Slične glasine pratile su i Aleksandru Čudinu, jednu od najvećih sovjetskih sportašica 20. stoljeća. Bila je atletičarka, odbojkašica i simbol moći sovjetskog sporta, ali i žena oko koje su desetljećima kružile sumnje da nije ono za što se predstavljala.

Drugi svjetski rat prekinuo je njezino djetinjstvo

Aleksandra Georgijevna Čudina rođena je 6. studenoga 1923. u Kramskoju, u Tulskoj oblasti, u tadašnjem Sovjetskom Savezu. O njezinu ranom djetinjstvu nema mnogo detaljno zabilježenih priča, ali je poznato da je u sport ušla vrlo mlada.

Kao djevojčica nije bila usmjerena samo na jedan sport jer su je privlačili različiti oblici igara i natjecanja. Prvi veliki korak napravila je u bandyju, što je tada bio jako popularan sport u SSSR-u, a potom je, nakon što ju je 1944. godine "otkrio" dužnosnik Središnjeg odbora SSSR-a za tjelesnu kulturu i sport, dominirala i u odbojci i u atletici.

Sportsku karijeru počela je 1937. sa samo 14 godina u ženskoj bandy ekipi Krasnaja Roza Moskva, no Drugi svjetski rat prekinuo je njezinu mladost i natjerao je da postane dio ratne svakodnevice. Kao tinejdžerica radila je u Moskvi, pomagala pri evakuaciji djece, sudjelovala u izgradnji obrambenih položaja i naučila voziti kamion pomoću kojeg je prevozila leševe. Potom se zaposlila i u sustavu NKVD-a (Narodnog komesarijata unutarnjih poslova).

Nakon rata vratila se sportu i vrlo brzo postala jedno od najprepoznatljivijih lica sovjetske ženske atletike i ekipnih sportova. Najprije se vratila bandyju u kojem je, igrajući za Dinamo Moskvu od 1943. do 1947., osvojila dva sovjetska Kupa i dva prvenstva Moskve. Koliko je bila dobra u tom sportu, pokazuje podatak da je u 11 nastupa u Kupu SSSR-a postigla 34 gola, više od tri po susretu.

U atletici je bila kompletna višebojka. Bila je uspješna u skoku u vis, skoku u dalj, bacanju koplja i petoboju, a natjecala se i u štafetama. Prvi veliki međunarodni uspjeh ostvarila je 1946. godine, kada je na Europskom prvenstvu osvojila srebro u skoku u vis.

To je bio početak desetljeća u kojem će postati jedna od najmoćnijih sovjetskih atletičarki. Od 1945. do 1956. osvojila je 40 naslova državne prvakinje u raznim atletskim disciplinama uključujući utrke na 400 metara i 80 metara s preponama, štafete 4 x 100 i 4 x 200 metara, petoboj, skok u dalj, skok u vis i bacanje koplja.

"U poslijeratnim godinama, ime Saše Čudine odjeknulo je diljem zemlje. Bila je oličenje sovjetske atletske izvrsnosti na međunarodnoj sceni, izvor slave i ponosa", rekla je Maria Golubičnaja, europska prvakinja i olimpijska viceprvakinja na 80 metara s preponama.

Atletika je pokazivala njezinu svestranost, a odbojka dugovječnost. Za odbojkašku ekipu Dinamo Moskve nastupala je od 1945. do 1963. godine, a za reprezentaciju SSSR-a od 1949. do 1960. godine. U reprezentaciji je često bila i kapetanica te je osvojila svjetska prvenstva 1952., 1956. i 1960., a europska zlata 1949., 1950., 1951. i 1958. godine.

Bila je sedmerostruka državna prvakinja, trostruka osvajačica sovjetskog Kupa i dvostruka osvajačica europskog Kupa prvaka s Dinamom, a mnogi je opisuju kao možda i najbolju odbojkašicu u njezinoj generaciji.

Osvojila je tri medalje u Helsinkiju, ali bez zlatne

Olimpijske igre u Helsinkiju održane su u jeku Hladnog rata 1952. godine, a najpoznatije su po prvom nastupu Sovjetskog Saveza na najvećoj sportskoj smotri. Prethodni sovjetski režimi gledali su na Olimpijske igre kao na događaj koji se organizira u svrhu propagande zapadnog kapitalizma, no Staljin se s time nije slagao.

Svijet je tada bio podijeljen između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, a jedan takav ogroman događaj poput Olimpijskih igara bio je prilika da Sovjeti pokažu svoju moć. Rivalstvo SAD-a i Sovjetskog Saveza podignulo je Igre na višu razinu, a i američki i sovjetski tisak tjednima prije Igara najavljivali su sudar supersila. Sovjetski Savez posebno je pripremao svoje sportaše za te Igre.

Nakon što Sovjetski Savez nije nastupio na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine, a Čudina nije nastupila na EP-u u Bruxellesu 1950. godine, nastup na Igrama u Helsinkiju bio je njezin prvi nastup protiv atletske elite nakon šest godina. Nastupila je u tri discipline i osvojila tri medalje. Bila je srebrna u skoku u dalj i bacanju koplja, a brončana u skoku u vis.

Prvu medalju osvojila je 23. srpnja u skoku u dalj. Nakon prve tri serije bila je vodeća sa skokom od 6.14 metara, što je bio njezin rekord karijere, no u četvrtoj seriji prestigla ju je Novozelanđanka Yvette Williams koja je doskočila na 6.24 metra, tek jedan centimetar kraće od tadašnjeg svjetskog rekorda.

Samo dan kasnije osvojila je srebro u bacanju koplja. U kvalifikacijama je postavila novi olimpijski rekord od 46.17 metara, no njezin rezultat je već u prvoj finalnoj seriji uvjerljivo nadmašila Čehoslovakinja Dana Zátopková koja je koplje bacila sve do 50.47 metara.

Čudina je prije posljednje dvije serije bila izvan postolja, no onda je s dva sjajna hica, 49.61 i 50.01, preskočila svoje sunarodnjakinje Jelenu Gorčakovu i Galinu Zibinu te došla do srebra. Treća medalja stigla je u skoku u vis, nakon što je preskočila 1.63 metra i osvojila broncu. Zlatom se tada okitila Južnoafrikanka Esther Brand (1.67), a srebrom Britanka Sheila Lerwill (1.65).

Mnogi su se pitali zbog čega se Čudina nije fokusirala na jednu disciplinu i tako si povećala šanse za zlatnom olimpijskom medaljom, a jedan od odgovora ponudio je Nikolaj Romanov, tadašnji čelnik Olimpijskog odbora SSSR-a.

"Više puta su me pitali zašto se Aleksandra Čudina natjecala u tri atletska događaja u Helsinkiju, svaki vrlo različit po prirodi i metodama treninga. Ne bi li bilo bolje da se tijekom priprema usredotočila na jedan događaj?

Naravno, bilo bi bolje, ali bili smo prisiljeni to učiniti jer nije bilo ekvivalentne zamjene za nju. Nadmašila je sve. I šteta je što ova izvanredna sportašica nikada nije osvojila olimpijsku zlatnu medalju", rekao je.

Sovjetska ikona bila je tako tek jedna od troje atletičara koji su osvojili barem tri medalje na Igrama u Helsinkiju. Taj pothvat ostvarili su još i Čehoslovak Emil Zátopek (tri zlata) te Jamajčanin Herbert McKenley (jedno zlato i dva srebra).

Nakon tih Olimpijskih igara počele su kružiti glasine da je Čudini bilo zabranjeno osvojiti zlato, a godinama kasnije to je izjavila i njezina kolegica iz reprezentacije. Čudina zaista nije osvojila olimpijsko zlato, ali sama priroda natjecanja u bacanju koplja i skoku u dalj gotovo pa onemogućava atletičare da ciljaju srebro.

Sovjetski sportaši otkrili da je bila hermafrodit

Čudina je bila jedna od sportašica oko kojih su kružile tvrdnje da možda nije žena, odnosno da je interspolna osoba ili da ima muške karakteristike. Te su sumnje dolazile iz kombinacije njezine visoke i mršave građe, dugih ruku, grubog i hrapavog glasa te fizičke dominacije.

Zapadni sportski mediji su prije početka Igara u Helsinkiju bili uvjereni kako Sovjeti tamo neće povesti Čudinu jer su sve sportašice morale proći liječnički pregled. No, sportske vlasti Sovjetskog Saveza nisu dozvolile nikome izvan Istočnog bloka da testiraju ženstvenost svoje zvijezde i Čudina je u posljednji trenutak stigla na Igre te se okitila trima medaljama.

Sumnju je dodatno produbio austrijski profesor sportske fiziologije Ludwig Prokop, koji je 1968. godine objavio rad pod naslovom "Kromosomi sportskih Amazonki", ističući da pobjednice ženskih natjecanja često imaju i muške i ženske spolne karakteristike te im upravo to pomaže da pobjeđuju.

Znanstvenik je sumnjao da je Čudina "više muško nego žensko", ali te sumnje nikada nisu dokazane budući da su kontrole spola uvedene tri godine nakon što je Čudina završila karijeru.

Njezina sunarodnjakinja i gore spomenuta Galina Zibina u intervjuu za ruski Sport Express 2015. godine otkrila je da je Čudina zapravo bila hermafrodit, osoba koja ima kombinaciju muških i ženskih spolnih obilježja. Na pitanje novinara o problemu koji je postojao u atletici sve do uvođenja obveznog testa spola 1966. godine, legendarna sovjetska sportašica odgovorila je:

"Govoriš li o hermafroditima? Bili su uvršteni u reprezentaciju SSSR-a. Znali smo za to. Čak i prije Olimpijskih igara 1952. godine, održali su inspekciju u trening kampu u Vyborgu. Tada smo Nina Dumbadze i ja šetale, a Čudina je jecala na klupi. Nina je rekla: 'Šteta što je takva. Ali zašto bi svi ostali zbog toga patili?'"

Već smo naporno trenirali u Helsinkiju, a Čudina je stigla zadnjim vlakom, nakon što je liječnička komisija odobrila našu prijavu. Ali Čudini je zabranjeno pobjeđivanje. S vrha su je upozorili: 'Bilo koje mjesto, samo ne prvo!' Natjecala se u nekoliko disciplina. Osvojila je dvije srebrne medalje u skoku u dalj i bacanju koplja, te brončanu u skoku u vis".

Glasine je potvrdio i Stanislav Petuhov, bivši sovjetski hokejaš i olimpijski pobjednik iz 1964. godine. "Čudina je bila izvrsna sportašica. Višestruka prvakinja u petoboju. Bacala je koplje i skakala u vis. Kapetanica odbojkaške reprezentacije SSSR-a. I ujedno hermafrodit.

Imala je normalno žensko lice, ali pričalo se i da je imala nerazvijeni muški spolni organ. Zato se, kada je došla igrati odbojku u Dinamo, prva presvlačila te se tuširala odvojeno", rekao je u intervjuu također za Sport Express i dodao:

"Tijekom rata pušila je Belomor dok je vozila kamion od tone i pol. Radila je kao vozačica u bolnici u Varsonofevskom prolazu. Odvozila je leševe. Rekla je da su ih tamo noću dovozili iz zatvora Lubjanka. Vozila ih je u područje Domodedova, gdje je bilo strelište. Tamo su ih i pokapali.

Bila je ugodna osoba u svakom pogledu. Putovali bismo po vojnim jedinicama i pionirskim logorima dijeleći svoje priče. Pričala ih je tako veselo. Poslije bi ispila bocu votke i ne bi se ni stresla."

Atletiku je prisilno napustila

Čudina je te 1952. nastupila i na prvom Svjetskom prvenstvu u odbojci te je pomogla Sovjetskom Savezu u osvajanju zlatne medalje. Bio je to početak dominacije sovjetskih odbojkašica koje su osvojile sva tri uvodna SP-a, kao i četiri zlata te dva srebra u prvih šest natjecanja na kojima su nastupile.

U svibnju 1954. godine postavila je svjetski rekord u skoku u vis, preskočivši letvicu postavljenu na 1.73 metra, dok je iste godine osvojila zlato u petoboju i srebro u skoku u dalj na Europskom prvenstvu u Bernu.

Ubrzo nakon tih uspjeha napustila je atletiku i fokusirala se samo na odbojku. Jedan od razloga bile su njezine godine, a drugi, onaj važniji, bio je taj što su njezine kolegice iz reprezentacije napisale pismo Središnjem odboru tražeći uklanjanje muškaraca iz ženske ekipe.

Nakon završetka natjecateljske karijere radila je kao trenerica atletike i odbojke te sportska administratorica u Dinamu. Nije potpuno nestala iz sporta, ali više nije bila u centru pažnje kao nekoć.

Obilježila ju je i strašna tragedija

Čudina je tijekom karijere bila omiljena, poznata i privilegirana, ali je istodobno živjela boemskim načinom života. Voljela je alkohol, cigarete, kartanje i brzu vožnju, a imala je i reputaciju žene kojoj je gotovo sve bilo dopušteno jer je bila prevelika zvijezda da bi joj se prigovaralo.

Često je činila prometne prekršaje vozeći svoju Volgu, no policija bi joj to oprostila na račun imidža koji je imala. Ipak, ona je bila dokaz da sovjetski sustav može proizvesti izvanrednu sportašicu sposobnu osvajati medalje i trofeje u više sportova. Upravo zbog toga često je korištena u propagandne svrhe kao primjer superiornosti sovjetskog sporta.

"Ništa ljudsko joj nije bilo strano. Voljela je piće, ali nikada nije gubila glavu i ostala je u središtu svake grupe. Obožavala je karte i mogla ih je igrati satima", prisjetila se Golubičnaja.

U privatnom životu bila je jako nesretna, a za to je velikim dijelom odgovorna i jedna od najstrašnijih priča sovjetskog sporta. Čudina je stvorila snažno prijateljstvo s jednom od najljepših sportašica SSSR-a, klizačicom Ingom Artamonov Voronjinom, što je činilo ljubomornim Inginog supruga Genadija Voronjina, također klizača.

Usprkos njegovu protivljenju, Inga se nastavila viđati s Aleksandrom te je sve završilo njihovom romansom. To ga je posebno razbjesnilo i par se rastao 1965. godine, a Inga se vratila živjeti kod svoje majke. Početkom 1966. Genadij je napravio strašan zločin.

Dana 4. siječnja 1966. došao je razgovarati s Ingom. Pušten je unutra unatoč tome što je bio pijan. Sjedeći u kuhinji, nakon kratke verbalne prepirke, izvadio je nož koji je donio sa sobom i hladnokrvno ubo svoju bivšu ženu direktno u srce. Inga je preminula u 29. godini života, a Genadij je kažnjen zatvorskom kaznom u trajanju od 10 godina, koja je ubrzo promijenjena u dvije godine zatvora i tri godine popravnog rada pa je na slobodu izašao već 1968. godine.

Tužan kraj velike priče

Petnaest godina nakon završetka njezine karijere, student novinarstva s Moskovskog državnog sveučilišta došao je intervjuirati Aleksandru. Kad su se vrata stana otvorila, bio je šokiran. Vidio je neobično mršavu osobu s rijetkom sijedom kosom, tinjajućom cigaretom koja joj je visjela u kutu usta te je bila vidno pijana. Mladom studentu ispričala je pijane priče koje su njezine suigračice kasnije opovrgnule.

Njezin kasniji život bio je obilježen ozbiljnim zdravstvenim problemima. Bolovala je od tuberkuloze još od igračkih dana, a zbog gangrene je izgubila jednu nogu. U ožujku 1990. godine pojavila se u javnosti nakon dugo vremena, kada je na štakama stigla na pogreb legendarnog golmana Lava Jašina. Samo sedam mjeseci kasnije ni nje više nije bilo. Umrla je 28. listopada 1990. u Moskvi od raka želuca, u dobi od 66 godina.

Povijest pamti samo jedan primjer sportašice koja je osvojila tri olimpijske medalje u atletici i postala svjetska prvakinja u odbojci iste godine, a riječ je, naravno, o Aleksandri Čudini. No, unatoč velikim sportskim uspjesima, njezino ime prije svega budi uspomenu na kontroverze oko njezina spola.

Glasine o tome da je varalica pratile su je cijeli život i dovele do toga da je postala tabu tema u sovjetskom tisku. Završila je kao zaštitarka na stadionu, što je samo jedan od primjera čestog i tužnog završetka priča velikih sovjetskih sportaša.